Materijalizacija transcendentnog

Pisati o duhovnom, spiritualnom ili transcendentnom u umjetnosti značilo bi ponovo napisati povijest umjetnosti. Do posljednjih desetljeća 19. i tijekom 20. stoljeća, odnosno do pojave moderne i avangardne umjetnosti, stoljećima je duhovnost vladala sakralnom, religijskom umjetnosti. Stoga ćemo se ograničiti na primjere eksplicitnih zahtjeva za duhovnom u umjetnosti u 20. stoljeću te u suvremenoj, recentnoj, kako svjetskoj tako i hrvatskoj umjetnosti. Premda bi se moglo naći mnogo primjera, ograničit ćemo se na, po mojemu sudu, najistaknutijim.

Prvi i najvažniji u tom smislu kanonski je spis Vasilija Kandinskog, ruskoga slikara, pionira lirsko-apstraktne umjetnosti, O duhovnom u umjetnosti, napisan 1911. i objavljen 1912. U svom ogledu Kandinski raspravlja o umjetniku i stvaranju. Umjetnik može stvarati pravu umjetnost jedino iz „diktata unutarnje nužnosti“, krećući se vertikalno prema vrhu, prema duhu, u kojemu je stvaranje duhovni proces. Moderni je umjetnik poput proroka koji sam stoji na vrhu vertikale, i odatle kreira ono što iz te pozicije otkriva o svijetu oko sebe. U djelo je utkana duhovna vibracija umjetnika. Njegova djela, jedino tako, mogu promatrača povući na višu razinu, a tu se nalazi i odgovor što je smisao umjetnosti: produhoviti čovjeka. Unutarnja rezonancija između promatrača i djela govori o uspješnosti umjetnosti.

Na drugome mjestu iznosi svoje teorije o povezanosti između boje, osjećaja, zvuka i oblika. Tako je primjerice žuta boja ton C u glazbi i ekscentrična je, dok crna boja predstavlja zatvaranje, kraj, tišinu i koncentrične je dinamike. Žuta nam se čini kao da se približava, a plava udaljava. Zajedno s avangardnim kompozitorom Arnoldom Schönbergom eksperimentirao je s istovjetnošću tonova na glazbenoj skali na klavijaturi, s brojem tonova boje. Piše i o tome kako je kružnica savršen oblik, proizvodi najveću mirnoću i predstavlja ljudsku dušu. Na njegov razvoj u shvaćanju i stvaranju umjetnosti utjecaj je svakako imala pravoslavna ikonografija. Nekoliko njegovih djela u prijelaznoj fazi, od konkretnog prema apstraktnom, prikazuje kršćansku tematiku. Važnost pridaje posvećenom stanju ikonografa prilikom izrade ikone, uz obvezan post i molitvu tijekom stvaranja, što bitno utječe na filozofiju Kandinskog. Duhovno, pročišćeno stanje stvaratelja, temeljno je polazište stvaranja. Kandinski je poduzeo i duhovne eksperimente u svojoj poeziji. Izvan „čiste egzistencije“ zazvao je ljepote koje se prije nikada nisu mogle čuti. U njegovim pjesmama sekvence riječi i rečenica poravnavaju se na način kakav se prije nije dogodio u pjesništvu. Pjesme Vasilija Kandinskog objavljuju prazninu pojava i razuma.

Slika kao najviši doseg duha

Drugi znameniti slikar koji je isticao duhovnost jest veliki majstor ukrajinske i ruske avangarde Kazimir Maljevič. Bio je slikar i teoretičar umjetnosti čija je knjiga Bespredmetni svijet druga kanonska knjiga moderne umjetnosti. Prognao je sav sadržaj i predmetni svijet iz slike i uzdigao suprematizam, sliku kao najviši doseg duha (lat. supremo, najviši). K tome je uz Pieta Mondriana pionir geometrijske apstrakcije. Njegov je revolucionarni rad Crni kvadrat na bijeloj podlozi iz 1915, da bi vrhunac dematerijalizacije i obespredmećenja slike dosegnuo s Bijelim kvadratom na bijeloj podlozi 1918, izvršivši radikalnu promjenu u paradigmi umjetničkoga diskursa, inzistirajući na duhovnosti umjetnosti.

Emil Nolde u mladosti je bio njemački ekspresionist, član grupe Die Brucke. Kao antisemit bio je simpatizer nacista, i član danske sekcije nacističke partije. Negativno se izjašnjavao o židovskim umjetnicima, a ekspresionizam je smatrao izrazito njemačkim umjetničkim stilom. Kada su nacisti sve ekspresioniste i ekspresionizam proglasili izopačenom umjetnosti (entartete Kunst), od razočaranja je gotovo poludio. Od 1941. zabranjeno mu je, čak i privatno – slikati. U svojevrsnu progonstvu i izolaciji živio je osamljenički poput pustinjaka, na obali Sjevernoga mora, iznad Hamburga. Postao je spiritualist i mistik, a takve su mu i slike. Premda uvijek ekspresionističke, koloristički sočne, dinamične i žive, tematski su ezoterične, mistične i predstavljaju spiritualističke seanse.

Od živućih suvremenih umjetnika navest ću primjer dvojice, po mojemu mišljenju, najvažnijih i najduhovnijih svjetskih umjetnika: Amerikanca Jamesa Turrella i Britanca Anisha Kapoora. James Turrell od šezdesetih godina 20. stoljeća istražuje svjetlost kao duhovnu i božansku pojavu te percepciju promatrača. Kao jedan od najvažnijih umjetnika današnjice, kveker i pilot Turrell oblikuje i stvara odnose svjetlosti, boje i prostora, stvarajući fascinantnu i duboko duhovnu umjetnost. Turrell često citira parabolu Platonove pećine da bi naznačio kako živimo u stvarnosti naših vlastitih kreacija, subjekta naših ljudskih osjetilnih ograničenja kao i kontekstualnih i kulturnih normi. To je očito iz više od osamdeset nebeskih prostora, soba koje se otvaraju nebu. Jednostavan čin svjedočenja neba iznutra, iz Turrellovih „kapela“ s okruglim, kvadratnim ili pravokutnim otvorom, u svako doba dana, otkriva kako mi stvaramo u duhu boje koje vidimo, i na taj način percipiramo stvarnost. Godine 1977. Turrell je započeo ni danas završen monumentalni projekt, work in progress, u ugaslom krateru vulkana Roden Crater u sjevernoj Arizoni. Umjetnik je isklesao u svojemu Ocean Park Studio dimenzije kratera i pregradio seriju prostorija, tunela i otvora unutar vulkana, koji uzdižu naše (ljudsko) posebno duhovno doživljavanje neba i zemlje.

Svjetlost kao medij

Dok Roden Crater još nije bio otvoren za javnost, Turrell je svoje radove postavio u 22 zemlje svijeta i 17 američkih saveznih država, otvorenih za publiku, ali uz prethodnu najavu. Radovi su od Agua de Luz, serije nebeskih prostora i bazena izgrađenih unutar piramide na Yucatánu, do rada na Tasmaniji, ujedinjujući sve svjetlosno-kolorističke i prostorne izvedbe unutar Roden Cratera. Turrellov medij je čista svjetlost. Kaže: „Moj rad nema predmeta, nema slike, nema fokusa. A bez predmeta, bez slike, bez fokusa, što vi gledate? Gledate sebe kako gledate. Važno mi je stvoriti iskustvo misli bez svijeta.“ Godine 1967. suosnivač je grupe Light and Space Movement, a svi članovi grupe koji se bave istraživanjem jake i intenzivne svjetlosti mogu se nazvati umjetnicima spiritualistima, kroz mistiku i ljepotu svjetlosti kao sredstva za redefiniciju prostora, i evokaciju duhovne i božanske supstancije. Članovi su grupe Doug Wheeler, Larry Bell, John McCracken, Robert Irwin, Craig Kauffman, Peter Alexander i James Turrell. Mnogi su umjetnici svjetlosti danas pod utjecajem rada ove grupe, redom cijenjeni i svjetski poznati: Olafur Eliasson, Rei Naito, naš Goran Petercol...

Sir Anish Kapoor britanski je kipar i umjetnik rođen u Mumbaiju u Indiji. Kapoor živi i radi u Londonu od 1970-ih, kada se preselio zbog studija na školama Hornsey College of Art i Chelsea School of Art and Design. Sin je Indijca i iračke Židovke. Njegova rana djela pokazuju utjecaj zapadne i istočne kulture, a uključuju vjerske teme, iako ne pripadaju točno određenoj religiji. Kapoor je zadobio međunarodnu pozornost 1970-ih sa skulpturama od pigmenata boje, a poslije dolazi do monumentalnih jednobojnih instalacija neobičnih materijala te izvodi velike elipsoidne ili okrugle, pune ili konveksno-konkavne forme, u kojima se zrcalno odražava stvarnost. Takvo je Zrcalo neba u Nottinghamu (UK) i New Yorku, veliki disk od nehrđajućeg čelika postavljen tako da savršeno zrcali nebo; ili poput svemirskog broda postavljena golema sjajna površina koja također odražava stvarni prostor i nebo oko i iznad sebe. Prije toga radio je u kamenu, ili drugim prirodnim materijalima, postupno bušeći rupu u kamenom monolitu, ne bi li došao do dematerijalizacije kamene građe i istaknuo samu rupu, zapravo prazninu. Došao je do čiste evokacije kozmičkih prostranstava, fascinantnih radova koji promatrača vizualnim efektom katapultiraju u svemirski prostorni beskraj. Kapoor često naglašava dvojnost (zemlja–nebo, materija–duh, svjetlost–tama). Zanimaju ga filozofijska i mistična pitanja koja radovima izazva. Radovi su mu na najvišoj mogućoj produkcijskoj razini Prije svega, zanima ga vječna tajna boje, vječna tajna praznine te vječna tajna prostora i vremena, odnosno kozmičkoga beskraja i vremenske vječnosti. Zanima ga rješavati kontrapunkte između stvarnoga i iluzije, između tijela i materijalnoga i duha, između zemlje i neba. Zato stvara također genijalne radove u crvenoj gustoj materiji ili pigmentu koji naglašavaju materiju, tijelo, ne bi li dokučio tajnu crvenosti (redness), kako sam kaže. Nema mjesta za navođenje svih Kapoorovih radova, zato ćemo samo neke.

Godine 2003. u Bregenzu izložio je 20-tonski spomenik od vazelina i crvenog voska s naslovom Moja crvena domovina. Uslijedila su Vrata oblaka 2004, skulptura od 110 tona od nehrđajućeg čelika u Millennium Parku u Chicagu, tako ispolirana da iznutra zrcali panoramu grada naopako. Godine 2008. za njemački Guggenheim u Berlinu izgradio je 24-tonsku čeličnu skulpturu Sjećanje (Memory). Njegov Arcelor Mittal Orbit, 115 metara visoka skulptura za Olimpijske igre u Londonu 2012, sastoji se od međusobno povezanih upletenih čeličnih greda koje podsjećaju na oblik orijentalne nargile, a služila je kao platforma za gledanje koja je ostala i nakon Olimpijskih igara.

Duhovnost i suvremeni umjetnici

Od svih remek-djela ovoga velikog umjetnika dovoljno je navesti začudan rad Uzašašće (Ascensión), izveden u bazilici San Giorgio Maggiore u Veneciji unutar Bijenala 2011. Bijela vijugava vertikala od sitnoga praha dinamično se proteže od poda do stropa, i tako satima i danima, a toliko je možete, imaginarno vječno, promatrati, meditirati i kontemplirati, jer je savršena. Zapravo, Kapoor je stvorio, na jedini mogući način kako se uopće može prikazati, čisti duh. To je jedan od onih rijetkih impresivnih umjetničkih radova koji se duboko utisne u čovjeka, i koji se nikada ne zaboravlja.

Od hrvatskih umjetnika, među mnogobrojnima koji posjeduju transcendentalnu, duhovnu komponentu u svojemu radu (Nives Kavurić Kurtović, Biserka Baretić, Nevenka Arbanas, Ksenija Turčić, Mirjana Vodopija, Jelena Perić, Vesna Pokos, Edita Schubert, Jagor Bućan, Đuro Seder, Josip Vaništa, Goran Petercol, Marijan Molnar, Ante Rašić, Damir Sokić, Zlatko Kopljar, itd., itd.), navest ćemo tek one u tom smislu najdosljednije i najeksplicitnije. Nažalost pokojni prijatelj i sjajan umjetnik Anto Jerković (1958–2005) na monokromnim plavim pozadinama, kao otkinućima neba, rimskom kapitalom na latinskom jeziku ispisuje molitve i biblijske citate svjestan skrušenosti krhke ljudske ništavnosti pred neizrecivim otajstvima izvanvremenskog i beskonačnog. Neokaljana plava monokromija teži vlastitoj dematerijalizaciji, istodobno simbolizirajući i sublimirajući beskraj. Jerkovićeva duševnost konstantno je ponavljanje duhovnoga stanja nematerijalnih pojavnosti s osnovnom idejom neumorne potrage za ciljem Objave, koju umjetničko djelo kroz čin i proces negdje možda i nudi. Kultna boja duha moderne umjetnosti i jest plava, osobito Kleinova plava, koja u svim svojim preoblikovanjima preispituje kontemplativnost nebeskih smiraja, u biti ona je pokušaj umjetnika da se približi i komunicira s božanskim, vrhovno duhovnim.

Umjetnost Ante Jerkovića duboko je misaona podrijetla, gdje u sretnome spoju Kleinove monokromne plave i košutovske „totalne“ verbalizacije konceptualnog, vizualizira mentalno-cerebralni odnos s beskonačnim. Naizgled racionalan postupak vidljiv u strpljivom i kirurški preciznu ispisivanju rimskih kapitala, dopušta umjetniku dugu vremensku meditaciju kršćanskoga pijeteta gdje se govori o Muci Isusovoj, o Blaženstvu, Slavi Marijinoj. Tako ispisuje molitve poput Oče naš (Pater noster…) i Zdravo Marijo (Ave Maria gratiae plena…), (Ignoto Deo…), a najčešće ispisuje pojmove duhovnih stanja na engleskom jeziku (Emptiness, Spirit…). Slika Neba esencija je energetskih silnica u prostorima gdje obitavaju tajne. Semantički latinizmi znakovlje su modernosti, oduhovivši sliku na jedinstven, neponovljiv, Jerkovićev način. To je način suvremenoga umjetnika da u dosluhu s dalekim starim majstorima – od Giotta, preko fra Beata Angelica, do fra Fillippa Lippija – govori o srži postojanja: o religijskome nadahnuću onkraj ovoga svijeta.

Nažalost također pokojni umjetnik Boris Demur (1951–2014) punih je četvrt stoljeća slikao spirale, razvijajući svoje spiralno slikarstvo u kojemu je crpao niz „spiralnih“ mogućnosti, to jest šaroliku tipologiju spirala. Njegove spirale postaju spirituale, a njegovo spiralno slikarstvo „spiritualno slikarstvo“. Spirale mogu biti kružno i eliptično pužaste, izvijene, istegnute, klepsidraste, dvostruko i trostruko pleterne itd. Umjetnik ih stvara intenzivno, snažno, čvrsto i moćno, ispunjavajući svoja slikarska polja čistom stvaralačkom energijom. Demur ne stvara kistom, već uranja čitavim rukama i tijelom u boju te kretanjem tijela po slikanom polju rukama ostavlja tragove, otiske dlanova, koji u konačnici poprimaju spiralan, kružni tok. Pozadina je uvijek u kontrastu sa spiralom u prvome planu. Ako je pozadina crna, odražava dinamične tragove energije dodira ruke i podloge – kovitlaci su bijeli, plavi, žuti ili crveni – već prema tome u kakvu je umjetnik raspoloženju i hoće li kozmičku dinamiku kružne i tekuće energije „ohladiti“ ili „užariti“, kao nebesku magmu.

Duhovnost tjelesnoga stvaranja

Demur nalazi da je cijeli mikrokozmos i makrokozmos u spiralnim formama: spiralno se kreću galaksije, zračna i morska strujanja, rast biljaka, spiralni su otisci prstiju, sive moždane stanice, a i DNK je u obliku dvostruke spirale. Kretanjem iz mikroskopskih bioloških struktura do galaktičkih prostornih beskonačnosti, makrokozmosa, Demur svoje umjetničko biće utemeljuje kao čistu duhovnu sferu, ostvarenu u tjelesnom užitku stvaranja. U spirali kao simbolu egzistira i živa i neživa, organska i anorganska priroda. To je priroda u kojoj, ponajprije, spirala označuje beskrajnu fluktuaciju bezvremene božanske prisutnosti, a time i kozmičkoga duha i svijesti, kozmičke istine, usidrene u osobnosti sama umjetnika kao medija ili prenositelja kozmičke energije. Silovita spiralna pokrenuta magma postaje univerzalnim znakom dobrote i ljudskosti, evocirajući Boga, njegovo stvaranje svemira, Njega kao vladara svemira. Ritmički red Demurovih spirala ritualno se javlja kao suprotnost demonskome kaosu. Njegovo je spiralno slikarstvo duboko doživljeno, individualno i jedinstveno. Spirala je, s duhovnoga motrišta, duboko simboličan motiv. Ona je znak svjetlosti spoznaje i harmonije, svaka pojedinačna sudbina, izravna dijalektika rađanja i smrti, jer ulaz i izlaz rođenje su i smrt. Kao arhetipski, praiskonski simbol, spirala je beskrajna fluktuacija bezvremenoga božanskog duha i svijesti, kozmička istina.

 Ivan Ladislav Galeta (1947–2014), naš pokojni majstor konceptualne umjetnosti, gotovo se opsesivno, čitav svoj umjetnički vijek, referirao na Joycea, točnije na njegov začudni roman, teško prohodno štivo, Finneganovo bdjenje, za koje mnogi priznaju da ga ne razumiju i da ga nikada neće razumjeti. Njegov se umjetnički rad odnosio i na svete brojeve i svetu, Platonovu „intuitivnu geometriju“, na pismo i jezik s njihovim simboličkim i duhovnim značenjima, ali i na ekološkom i produhovljenom pristupu prirodi. Galeta je hrvatskoj struci i kulturnoj javnosti bio poznat umjetnik, kao multimedijski i filmski eksperimentator. Razbijao je granice između shvaćanja i mogućnosti činjenja slike na različitim ekranima: TV-ekranu, u videu ili filmu. Razbijao je granice videoarta i eksperimentalnoga filma, koji bi mogao naz(i)vati „alternativnim, avangardnim, neprikazivačkim, proširenim, suprematističkim, čistim, apstraktnim, strukturalističkim, anti, podzemnim, nadrealističkim, amaterskim, neprofesijskim, umjetničkim, elementarnim“. Cijeli ga je život proganjalo kako razotkriti bit medija i dovesti ga u dijalog s određenim sadržajem. Galetin veliki životni art-projekt bio je Endart. Endart je dio projekta V.I.Rá.G., djela u trajnom nastajanju (work in progress), a referira se na Joycea, tu trajnu preokupaciju Galetinu. Endart ima naziv Introibo ad altare Dei, prve rečenice u romanu Uliks. Ta se sintagma sastoji od 19 slova. Osamnaest slova odgovara 18 dijelova romana Uliks, a devetnaesto slovo i stapa se s prvim slovom i, zatvarajući krug. Zatvoreni je krug pak u osnovi Finneganova bdjenja, zapravo nikada završena djela, koje se i samo može shvaćati kao work in progress. Već je nazivom autor u simboličkom smislu odredio svoj odnos prema Joyceu, spajajući njegova dva kapitalna djela: Uliksa i Finneganovo bdjenje. Endart se stoga sastoji od 18 pojedinačnih video-, odnosno filmskih sekvenci. Sekvence su međusobno razdvojene sa po jednim slovom gornje rečenice. Svaka je sekvenca, ili kadar, mala zaokružena cjelina unutar veće cjeline, koja prikazuje jedan fenomen u prirodi.

Makrokozmički sustav postojanja

Galeta je vezan za zemlju, ne samo kao ekološki posve osviješten i angažiran čovjek, već naprosto kao biće posve utopljeno, asimilirano s prirodom. On obrađuje zemlju, kopa, plijevi, obrezuje lozu, okopava krumpir, peče kruh, njeguje voćke bez pesticida, uzgaja između ostaloga jabuke i češnjak. Obavlja poljoprivredne radove, ali kao životni stav, a ne sredstvo egzistencije. Velik utjecaj na Galetin život imao je Béla Hamvas, mađarski pisac, filozof i intelektualac nevjerojatno široke kulturološke tematske lepeze i dubine opservacijâ i misli. Prevodio je Hamvasa (Galeta je bio polu-Mađar i govorio je mađarski), a i Hamvas je kopao, obrađivao zemlju i obrezivao lozu, kao svoj životni credo, a ne zbog profesije. Hamvas o tome piše, jer u zemlji i prirodi, njihovim plodovima, vidi esenciju egzistencije. U Galetinu radu stvar postaje mnogo složenijom u sadržaju i iščitavanju značenja, ako primijetimo da varira kontraste, koji se manifestiraju poput svojevrsna yin i yanga, jedinstva suprotnosti, koji čine nerazmrsivo energetsko dijalektičko kozmičko kretanje. To su kontrasti dana i noći, svjetlosti i tame, Sunca i Mjeseca, bijeloga i crnog, muškog i ženskog principa, suhoga i mokrog, zraka i vode, žive i mrtve tvari (živa trava i sijeno, primjerice) i naposljetku života i smrti. Riječ je o umjetniku koji ozbiljno promišlja mikro- i makrosvijet i poput zen-majstora uočava malene detalje u prirodi kao makrokozmički sustav postojanja. Ta filozofija shvaćanja prirode s mikroplana transcendira na makroplan sveobuhvatne duhovnosti.

 Dalibor Martinis po mojemu je mišljenju jedan od najvećih i najduhovnijih živućih hrvatskih umjetnika, genij. Sve što je u umjetnosti napravio (a ostvario je mnogobrojne radove) smisleno je, učeno, mudro, filozofijsko. U videoartu je bez premca, doajen i velemajstor. Martinis je umjetnik izrazito složene misaone strukture. Videoinstalacijama se proslavio u svijetu istražujući odnose prostora i vremena. U tri video instalacije: Vatrena linija, Membrana Tympani i Krugovi između površina, Martinis se bavi problemima „prostora između tišine i govora, svjetla i mraka, gledatelja i djela“, kako sam kaže. Referira se na određenu nemogućnost ili barem teškoće u komunikaciji, u složenim i univerzalnim muško-ženskim i ljudskim odnosima, psihološki, duševno i duhovno ustrojenim, ali uvijek afirmirajući nepokolebljivu postojanost postojanja. Na primjer, protagonisti su videoinstalacije Krugovi između površina žena i muškarac zaronjeni pod vodu koji komuniciraju znakovnim govorom gluhonijemih. Filozofirajuća slika boravi u filozofiji jezika bez govora, u interakciji egzistencijalnoga sudjelovanja u prostoru i vremenu.

Od hrvatskih umjetnika koji se ikonografijom i tematikom izravno referiraju na kršćansko-sakralne sadržaje, a s obzirom na osobnu pobožnost to čine na relevantan način, s uvjerenjem i slikarski dojmljivo, spomenuo bih slikara Tomislava Buntaka (1971). On takve sadržaje, za razliku od mnogih, slika bez patetike i kiča, snagom duha te s istančanim osjećajem za nerijetko složene kompozicije u kojima se tradicionalni obrasci miješaju s nekim posve osobnim viđenjima.

Naveli smo samo nekoliko izrazitih primjera duhovnoga, spiritualnog odnosno transcendentalnog u umjetnosti, a o tome bi se mogli napisati svesci knjiga. Treba imati na umu da je zapravo cjelokupna umjetnička baština i svi opusi suvremene umjetnosti duhovno nasljeđe za sve ljude i narode, jer umjetnost i postoji ne bi li oplemenjivala duh.